Propagandni rat Hrvatske protiv BiH uz podršku akademske zajednice

Piše : Demir Mahmutćehajić

Tačno 80 godina i 70 dana od Hitlerovog ulaska u Sudetenland Plenković očekuje da će Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini biti usvojena.

Početkom oktobra 1938. godine, i nakon višegodišnjih priprema (propagandnih, diplomatskih i vojnih) Hitler sa nacističkim oružanim snagama prelazi granicu Čehoslovačke i nasilno pripaja Sudetenland nacističkoj Njemačkoj. 

Opravdanje za ovaj nevjerovatan agresorski čin Hitler je izgradio stalnim insistiranjem na tome da su Nijemci u Čehoslovačkoj ugroženi od strane većinskih Slavena. Nacistička Njemačka je izražavala pravo, i obavezu, da zastupa, i štiti, sve Nijemce na svijetu. U to pravo, nacistička je propaganda uspješno uvjerila i veliki broj Nijemaca. Nacisti su tu obavezu ugradili u zakon. Raznim deklaracijama, pozivima, konferencijama, aktima i ultimatumima nacisti su uspjeli slomiti čehoslovačku moralnu odbranu, izolirati ih od ostatka svijeta i ukloniti svako međunarodno protivljenje otimanju teritorije suverene države. Konačan čin agresije se nije desio preko noći nego je strpljivo i detaljno pripreman, disciplinovano vođen i hirurški precizno proveden.

Iako sam rođen u Njemačkoj nemam njemačko državljanstvo. Iako mi je majka rođena Hrvatica nemam hrvatsko državljanstvo. Iako imam britansko državljanstvo ne živim u Velikoj Britaniji. Zbog obaveze, traženja pravde, ili zbog nečega trećeg, živim u današnjem Sudetenlandu, navodno rasformiranoj HRHB, u Stocu, državi Bosni i Hercegovini. Mogao bih otići, ali već sam bio. Znam kako je i ne želim ponovo ići. Vratio sam se nakon što je Tuđman zaustavljen u pokušaju da pripoji HRHB „modernoj“ Hrvatskoj.  Mnogi su naivno mislili da se nakon toga Hrvatska vraća civilizacijskim normama, ali jasno je da se radilo samo o promjeni taktike, a ne i cilja.

Stalna mantra o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini vrlo smišljeno služi za prikrivanje svih zločina, kriminala, pljačke i korupcije u samoj Republici Hrvatskoj i ostanak na vlasti desničarske klero-nacionalističke elite. Hrvati u Bosni i Hercegovini se namjerno decenijama drže „ugroženim“. Hrvatska je već davno mogla, u mjestima kao što je Stolac, učiniti ekonomska čuda, kojim bi se omogućio o(p)stanak puka i prosperitet nacije. Sve je to tako jasno čak i neobrazovanom čovjeku, poljoprivredniku i laiku kao što sam ja. Kažu da je pametnom i išaret dosta.

Obrazovanje je temelj sigurne budućnosti. Nemjerljivo je moje lično poštovanje prema učenim ljudima, ali i neograničeno gnušanje od intelektualnih prostitutki. Prihvatam da se društvo gradi na znanju, ali nema znanja bez principa i morala, humanosti i jednakopravnosti za sve. Nekad je naše društvo vodio bravar, Hrvat, čovjek i borac. Vodio nas i odveo do slobode, a poslije i do mira od skoro 45 godina. Za naš prostor jednostavno nevjerovatno! Pod njegovim vodstvom Hrvatska je postala ono što je danas. On, bravar, je stvorio Hrvatsku u današnjim granicama, sa Istrom, Zadrom i otocima. I pod njegovim rukovodstvom, na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8. i. 9. maja, 1944. godine, donešena je Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske:

Hrvatski i srpski narod imaju jednaka prava, u svakom pogledu.

Nacionalnim manjinama bit će zajamčena njihova prava.

Svi građani u Hrvatskoj su jednaki pred zakonima bez obzira na nacionalnost, rasu i vjeru.

Žene imaju ista prava kao muškarci.

Svakom građaninu je zajamčena osobna i vlasnička sigurnost. Zajamčeno je pravo vlasništva.

Ponosan sam što sam i Hrvat. Moje hrvatstvo ne poništava moje bošnjaštvo, moje bosanstvo, moje uzinovićarstvo, ili ono moje najintimnije, duhovno, samo moje...  Međutim, moje hrvatstvo nije slijepo, zatvoreno, otuđeno, visoko, umišljeno i mržnjom zaokupljeno. Ono je otpor svakom šovinizmu, fašizmu i totalitarizmu. Definitivno nema potrebu da podilazi plemićima, kapitalističkim moćnicima, uglednicima i ištancanim akademicima. Povijest čitam sa pogledom od zemlje prema gore. Tako vidim sve one Hrvate stoljećima izrabljivane, iskorištavane, iscrpljivane kako bi Plenkovićima, Todorićima, Tuđmanima, Bobanima... bilo bolje!

Moje bošnjaštvo ne poništava moje hrvatstvo, ali i ne prihvata izdvojenost, odvojenost, otuđenost od bratstva svih nas na ovom tlu. Bratstva, koje nije vazda bilo bratsko, ali je ono ipak bratstvo. Moje bošnjaštvo razumije intelektulani jad i bijedu naših „čelnika“, titulama ovjenčanih slabića i kompleksaša, izgubljenih u moralnim vrletima Bosne i Hercegovine. Njima je lakše udarati po komunistima, i „zločinima“ koje su počinili, nego se suočiti sa zločinima u Grabovici, Trusini, Kazanima... mnogo bliže i direktnije. Smeta im obilježavanje Dana oslobođenja Stoca od fašizma, crvene zastave, petokrake, čuvanje spomen - kosturnice. Smeta im sjećanje na bratstvo i jedinstvo, na zajedničku prolivenu krv svih naroda ove zemlje. Razumijem sve to, jer u svakom sukobu postoje dvije strane. Nešto kao u fudbalu. Tako da navijači NDH nikad nisu prihvatili poraz, priznali da su „gori“ i da se trebaju prestati boriti. Oni su nastavili djelovati i u periodu od 1945-1989.

Tako sa oduševljenjem dočekuju Blaža Kraljevića i HOS, ustašku ideologiju, i javno deklarisani cilj „Hrvatska do Drine i Bosna do Zagreba“. Tim, Bože sačuvaj, Bošnjacima godi Blaževa priča, iako ne žele javno priznati da Blaž, i HOS, jasno zagovaraju teritoriju bez Srba. UZP sam po sebi. Podršku Blažu, i ljubav prema njemu, pokušavaju opravdati paktom između Bobana i Karadžića, „uzoritih“ Hrvata i „čestitih“ Srba, protiv Muslimana. Na kraju se taj pakt pokazao jačim, i drugoročnijim, od Blaževe vizije, pa su se Blaževi Bošnjaci našli u nezgodnoj situaciji. Teško im je priznati pakt Boban-Karadžić, a nesigurni su u sami sebe. Na kraju su, i nakon logora, skontali da im godi biti „hrvatsko cvijeće“. Štokholmski sindrom je neobjašnjiv. Takvih je vazda bilo, i bit će.

Drmnuo me je Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih znanosti, svojim nedavnim javnim istupima. Ništa novo od Šaćira, jer je i ranije držao svijeću velikohrvatskoj ideologiji, a u slučaju Stoca bio je vrlo konkretan 10.10.2016. godine, nakon direktnog uplitanja velikohrvatske politike, da ne smatra dodatnim dolijevanjem ulja na vatru dolazak u Stolac delegacije Hrvatske, koju su činili Božo Petrov, lider Mosta i potpredsjednik Vlade Hrvatske u tehničkom mandatu, i Miro Kovač, ministar vanjskih poslova Hrvatske. Pametnom i išaret dosta, a ko o Stocu, i šta je iz Hrvatske rađeno u Stocu, ne zna, ili ne razumije, mislim da ne bi trebao ni svjedočanstvo o osnovnom obrazovanju dobiti.

Problem je što je on dekan fakulteta, pa se nekako podrazumijeva da bi trebao znati i shvatiti, biti uspravan i principijelan, a ne služiti interesima jedne retrogradne ideologije, koja nažalost nije poražena 1945. godine. Većina današnjih „intelektualaca“ na narod, puk, raju, sirotinju gledaju „odozgora“, sa šćemlije, pozicije, pa se ne vidi siromaštvo, izgubljenost, zbunjenost i nazadnost onih iz kojih su iznikli.

Nikakvo podilaženje bilo kakvom fašizmu neće nikome donijeti dobro. Tu nema rješenja, osim koristi za nekolicinu bezdušnika i lažnih uglednika. Za sve te i takve bravar je Tito!