INTERVJU

Ivan Ivanji: Ova generacija neće govoriti o zločinima, sljedeća će tražiti istinu

Objavljeno u kategoriji Intervju na 23.05.2018 21:58:00

INTERVJU

Ivan Ivanji: Ova generacija neće govoriti o zločinima, sljedeća će tražiti istinu

Objavljeno u kategoriji Intervju na 23.05.2018 21:58:00


Ivan Ivanji Foto Media Centar Beograd

Ivan Ivanji (90) je veliko književno i prevodilačko ime, od vremena Jugoslavije pa sve do danas. Studirao je arhitekturu, a zatim i germanistiku u Beogradu. Paralelno sa karijerom pedagoga, diplomate, novinara (recimo, napravio intervju sa kancelarom Vilijem Brantom), bio je svim srcem uz književnost. Preveo je desetine djela najvećih njemačkih, austrijskih i mađarskih književnika od Grasa, Bela, Borherta, Brehta, Dora, Adija, Mejrinka... Pisao je bajke za djecu, priče, eseje, te brojne izuzetno čitane istorijske romane. I danas kroz život korača sa  izuzetnom stvaralačkom energijom. Nedavno je otvoreno progovorio protiv historijskog revizionizma u Srbiji. „Pozdravite Sarajevo koje sam jako volio“, poručio je Ivan Ivanji, koji je govorio za novinsku agenciju Patria.   

Razgovarao: Sead Omeragić

Prevodilaštvo u bivšoj Jugoslaviji je bilo baš moćno. Kao mladić, sjećam se, čitao sam vaše prevode Cvajga, Helderlina, Novalisa, Rilkea... Prevodili ste nobelovce Hajnriha Bela, a onda i Gintera Grasa, sa kojim ste bili blizak porodični prijatelj. Čitao sam, koliko znam, sva Grasova djela. Jednom ste zapisali kako ste živi jedino vi i Ginter Gras od svih vaših brojnih prijatelja. Ali, već tri godine ste zadnji živi svjedok tog doba književnih divova...            

IVANJI: Jeste, vi ste nažalost upravu, većina prijatelja, mojih ispisnika, nije više dostupna na ovom svijetu. Srećom dosta dobro me podnose i mnogo mlađi prijatelji, pa djeca, unuci, sad već i dvije praunuke. Nisam usamljen. Ali mogu i da se družim sa stotinjak izmišljenih likova u mojim knjigama.

Autor ste brojnih proznih djela, ali i tri romana o tri rimska imperatora: Dioklecijanu, Konstantinu i Julijanu. Odakle interes za istorijski roman i, životopise rimskih imperatora? Da li zato što istoriju piše istorija? Ili zato što danas u vlasti imamo ljude „nedostojne da vladaju drugima jer ne znaju da vladaju sobom“. Kako to da oni koji ne znaju da vladaju sobom, vrlo uspješno vladaju i manipulišu masama...   

IVANJI: Na ideju da pišem o Dioklecijanu došao sam pošto mi je Oto Bihalji Merin naručio popratni tekst od tridesetak stranica za knjigu sa fotografijama njegove palate u Splitu, ali život tog cara me toliko zainteresovao da sam radije napisao roman, koji je prosto zahtijevao da nastavim sa Konstantinom i Julijanom. Julijan se prvo spremao za hrišćanskog sveštenika, kasnije za grčkog filozofa, kad je nehotice, gotovo na silu došao na vlast, počele se promjene njegove ličnosti. Kao mladić je itekako umio da vlada sobom, ali vlast je užasan izazov, pogotovu neograničena vlast. Tito je takođe dosta dugo odlično vladao sa sobom, ali umoran pred kraj dozvolio je kult ličnosti. Jedino rješenje su sistemi u kojima se oni na vlasti mogu zamijeniti drugima, pa sve iz početka.

Bili ste dvadeset godina prevodilac Titu i sa njim vrlo bliski. Kažu da vas je Koča Popović preporučio Brozu. Iz toga iskustva je napisano sjećanje „Titov prevodilac“. Šta vam je najupečatljivije ostalo u sjećanju na Josipa Broza? Kako danas podnosite sve ove pokušaje podvala na račun njegove ličnosti i pokušaje promjene historijskih činjenica?

IVANJI: Moram da vas ispravim, nisam ja bio blizak Titu, zvao bi me da prevodim kad bi imao goste sa njemačkog govornog područja ili putovao u te zemlje. Tačno je da me Koča Popović prvi put odveo kod njega. Najupečatljivije njegove osobine su za mene odlično pamćenje do duboko u starost, humor, ljubaznost prema svakome i energija, način na koji bi iznio svoje zaključke pošto bi dugo saslušao sagovornike. Na kraju će se prevazići sve gluposti koje se kolportiraju, pobijediće istina. Nazirem da je to već započelo.

Vaši roditelji, ljekari, zato što su Jevreji, likvidirani su, a vi kao dječak od 15 godina zarobljeni u Novom Sadu i bačeni u logore Aušvic i Buhenvald. Rehabilitacija četništva i ustaštva je uzela maha na prostorima bivše Jugoslavije. Bjesne svi nacionalizmi. Nedavno ste javno pitali da vam neko navede jednu bitku koju su četnici vodili protiv Nijemaca od juna 1941. godine do kraja Drugog svjetskog rata. Srbija je Nedića i Mihailovića rehabilitovala, premda je Nedić sam sebe zvao „srpskim Petenom“. Kuda vodi ovaj brutalni revizionizam u Srbiji i Hrvatskoj?

IVANJI: Nacionalizam je karakteristika za slabiće, oni se ne pouzdaju u sebe, pa bježe u okrilje nekakve zajednice – naciju, religiju ili kombinaciju jednog i drugog. Ako proučite istoriju, takođe knjige koje određene grupacije smatraju svetim, Stari i Novi zavjet i Kur'an, i nama teško razumljiva učenja budizma, indijskih vjera, pa čak i vudu, sliježete ramenima i shvatite koliko je sve što se oko vas trenutno događa prolazno. Pokušaje rehabilitacije Dragoslava Mihajlovića ili Milana Nedića, a u Hrvatskoj relativizaciju ustaštva, ja sa svojih devedeset godina posmatram sa podrugljivim smješkom.

Ima li nade da se ovaj dio Balkana vrati u normalno življenje? Šta su uslovi za taj povratak u normalnost?    

IVANJI: Nade ima, kako bismo živjeli bez nade? Govorilo se da između Njemačke i Francuske postoji „naslijeđeno neprijateljstvo“, bilo je potrebno da se s tim izbore tri generacije istoričara, pisaca, učitelja i političara, danas o tome nema ni govora. Imaju nove „neprijatelje“, na primjer izbjeglice iz nesrećnih zemalja, bez toga kao da se ne može. Poučen iskustvom baš Njemačke rekao bih za naš region da će prva generacija sa čistim rukama ćutati o svojim očevima i dedama koji su okrvavili ruke, ali druga generacija će ispitati šta se stvarno dogodilo i izvući pouke. To će vratiti normalnost na naše meridijane, u to prosto moramo da vjerujemo ma kako teško bilo.